Nekad sam mislila da dobro slušam.
Prava istina me dočekala u tišini. U trenucima kada sam shvatila da čekam svoj red za govor, umjesto da zaista čujem osobu ispred sebe. Kada sam primijetila da razmišljam o odgovoru dok druga osoba još priča. Ili još gore kada sam slušala s namjerom da „popravim“, a ne da razumijem.
Tek kad sam sama osjetila što znači biti neshvaćena, počela sam učiti slušati srcem, a ne samo ušima.
Naučila sam da ponekad ljudi ne žele savjet. Ne žele rješenje. Žele da ih netko stvarno vidi i čuje. Bez prekidanja, bez „znam kako ti je“, bez usporedbi. Samo prostor da budu.
Slušanje nije pasivna radnja. To je aktivan čin prisutnosti.
Sada svjesno šutim kad poželim upasti u riječ. Dišem dublje kad osjetim poriv da odmah dam svoje mišljenje. Postavljam pitanja iz znatiželje, ne iz potrebe da pokažem znanje.
Slušati druge bolje znači i bolje čuti sebe.
I dalje učim. I još uvijek pogriješim. Ali sad znam da je slušanje dar – ne samo onome kome poklanjaš pažnju, nego i sebi. Jer kad stvarno slušaš, veze postaju dublje, odnosi topliji, a razgovori nekako iskreniji.
U svijetu punom buke, postati dobar slušatelj je možda jedna od najtiših, ali najvažnijih stvari koje možemo naučiti.