Na fakultet sam došla s mnogo knjiga, ambicija i strepnje. Mislila sam da će mi najvažnije biti predavanja, dobre ocjene, da se „dokažem“. A onda su ljudi ušli u moj život. Ljudi s kojima sam dijelila klupe, skripte, umor, kave između predavanja i tišine kad bi svatko učio svoj predmet. Nisu svi ostali. Neki su došli i prošli, kao stanice na putu. Ali neki su ostali zauvijek zbog toga koliko smo zajedno osjetili. Jedna prijateljica naučila me da je u redu ne znati te da ranjivost nije slabost, nego prostor gdje rastemo. Druga me podsjećala da nije sve u ocjenama te da živimo dane između ispita. Jedan kolega naučio me slušati. Ne samo kad netko govori, nego i kad šuti. Fakultet me učio teoriji. Ljudi koje sam tamo upoznala učili su me životu. Učili su me kako podnijeti razočaranje nakon pada, kako slaviti male pobjede, kako reći „ne mogu više“ i kako ustati sutra. Učili su me kako je ljudska bliskost često važnija od savršeno napisanog eseja. Zbog njih sam naučila da akademska putanja nije samo stvar glave – već i srca. Ponekad mi se čini da me manje oblikovao predmet s pet ECTS-a, a više prijateljski razgovor na klupi pred zgradom faksa. Ljudi koje sam upoznala tamo nisu mi promijenili život preko noći. Ali jesu postali dio njega. I zato, kad danas pomislim na faks, ne mislim prvo na ispite. Mislim na smijeh u knjižnici. Na pisanje
zadaće uz kavu. Na podršku u najtežim danima. Na njih. Jer ljudi koje sam upoznala na faksu nisu bili samo studenti. Bili su moji suputnici, moji učitelji, moj podsjetnik da nijedan put, pa ni onaj akademski, ne trebamo proći sami.