Nekad se dan mjerio školskim zvonom. Završio bi sat, učenici bi izašli, a ja bih zatvorila bilježnicu i završavala svoj radni dan. Danas, iako to zvono još uvijek označava kraj nastave, moj dan ne završava kad djeca odu kući.
U poruci me čeka roditelj s pitanjem oko gradiva, u inboxu je upit za poduku, a u komentarima netko traži savjet oko računa. Na pauzi odgovaram na mail, uređujem objavu ili vodim evidenciju.
U digitalnoj ekonomiji sve je povezano. Dostupni smo stalno jer tehnologija to omogućuje. No to ne znači da smo i plaćeni više. Često je upravo suprotno.
Radimo više jer je „sve online“. Zato što možemo i zato jer se to od nas i očekuje. Zato što nema jasnih granica. A kad ih pokušamo postaviti, osjećamo se krivo.
Ponekad imam osjećaj da je svaki klik koji napravim besplatan – i besplatan za onoga tko koristi moj rad, moje vrijeme, moje znanje.
Digitalna ekonomija nam je donijela fleksibilnost, više komunikacije, ali i više nereda. Uštedjela nam je vrijeme, a opet ga imamo manje nego prije.
I zato se pitam: kako izgleda fer ekonomija u digitalnom svijetu? Koliko zapravo vrijedi poruka poslana u ponoć? Trebamo li postaviti granicu između rada i privatnog života?
Možda je prvi korak da tu granicu priznajemo i glasno kažemo: radim više i želim da to vrijedi.
